уторак, 23 априла, 2024
vesti online

Sirotinja raja sanja Trumanova jaja

Hljeba, hljeba, gospodaru

Sirotinja raja sanja Trumanova jaja

Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Photo: David Caballero

A danas ima mnogo sirotinje raje koja rijetko viđa hljeb ili ga nalazi po kontejnerima. U Srbiji je nedavno jedan stari bračni par umro od gladi, u Bosni, u Sarajevu, jedna starica, nekadašnja profesorka, išla je po ulici i tražila marku ili dvije da kupi pola hljeba za sebe i svog bolesnog muža jer nisu ništa jeli nekoliko dana, u mom Doboju moj prijatelj se žali kako mu djeca već mjesecima ne večeraju i gladna idu na spavanje, u Tuzli jedna žena zapomaže da joj se omogući da radi kako bi mogla da prehrani svojih petoro djece koji jedva da imaju jedan obrok dnevno

Bauk siromaštva i gladi kruži po cijelom svijetu! U državi u kojoj živim, u Floridi, kako je objavio Tampa bay times (Tampa bej tajms), najbolje i najozbiljnije novine na jugu Amerike, 969.000 djece živi u siromaštvu, a 445.000 djece nema zdravstvenog osiguranja! U Sjedinjenim Američkim Državama 22 posto djece su siromašna ili gotovo četiri miliona najmlađih nije dovoljno uhranjeno.

U mom Sent Pitersburgu, gospođa Ašli Korbet, tridesetogodišnja Afroamerikanka, svakog dana radi dva posla po četiri sata i ne može sebi i svom trogodišnjem sinu da priušti dovoljno hrane. Šta je čeka sutra ni sama ne zna, pogotovu što je trudna i uskoro će roditi i drugo dijete.

U Africi već godinama svakodnevno od gladi umire na hiljade djece i ljudi, ni u Aziji nije mnogo bolje, U Evropi, pogotovu na Balkanu, siromaštvo uveliko caruje.

Photo: Alexey Menschikov

Najveći hrvatski pjesnik 19. stoljeća Ivan Mažuranić u svom spjevu “Smrt Smail age Čengića“ opisuje kako je u to doba aga prikupljao harač od raje. Ovo djelo ima pet pjevanja, u najdužem i sadržajno najbogatijem pjevanju nazvanom Harač, Smail aga Čengić dolazi među raju i viče: Harač, harač, rajo, treba. Sirotinja raja, već gladna i iznemogla odgovara: Hjeba, hljeba, gospodaru, ne vidjesmo davno hljeba.

Jezikoslovac, političar, ban Ivan Mažuranić, koji je bio i glavni ideolog narodnog jedinstva Srba i Hrvata, nije ni slutio da će biti prorok doba u kome živimo: vremena siromaštva i gladi, i to poslije života u Jugoslaviji kada niko nije bio gladan i kada je ova zemlja imala ne samo dovoljno hrane za svoje građane, nego je i izvozila i pšenicu i kukuruz, meso, voće i povrće.

A danas ima mnogo sirotinje raje koja rijetko viđa hljeb ili ga nalazi po kontejnerima. U Srbiji je nedavno jedan stari bračni par umro od gladi, u Bosni, u Sarajevu, jedna starica, nekadašnja profesorka, išla je po ulici i tražila marku ili dvije da kupi pola hljeba za sebe i svog bolesnog muža jer nisu ništa jeli nekoliko dana, u mom Doboju moj prijatelj se žali kako mu djeca već mjesecima ne večeraju i gladna idu na spavanje, u Tuzli jedna žena zapomaže da joj se omogući da radi kako bi mogla da prehrani svojih petoro djece koji jedva da imaju jedan obrok dnevno. U Hrvatskoj, kažu, ima 17.000 neuhranjene djece. U Bosni i Hercegovini i Srbiji mnogo je više djece koja su na pragu gladi i možda jedu samo jednom u toku dana

U Jugoslaviji se poslije Drugog svjetskog rata takođe teško živjelo jer nije bilo dovoljno hrane. Tada je počela da stiže pomoć iz Amerike: mlijeko i jaja u prahu čiji je tvorac 1945. godine bio Džon Mejerlin, u državi Mizuri. U bosansko-hercegovačkim školama se tri-četiri godine poslije oslobođenja dijelila po šalica toplog mlijeka, mala porcija kajgane, i kriška kruha ili hljeba kako to u svom pjevanju kaže Hrvat Ivan Mažuranić. Bilo je to vrijeme kada se ta pomoć popularno zvala Trumanova jaja, po predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država Hariju Trumanu.

Photo: Tanjug/Jaroslav Pap

Jugoslavija  je uprkos siromaštvu i neimaštini i brutalnim sankcijama Sovjetskog Saveza i zemalja istočnog lagera 1948. godine, nastojala da obezbijedi hranu za svoje građane. Jeste, i tu je bilo nepravdi, pa su političari, državni službenici, oficiri i policijske starješine imali svoje magacine za snabdijevanje. Ali, ipak se brinulo i o narodu i činjeno je mnogo napora da niko ne bude gladan.

– Sada smo prepušteni sami sebi i niko nam ne pomaže – kaže moj prijatelj Dobojlija.

Vi ste u djetinjstvu bar dobijali mlijeko i jaja u prahu, a šta danas imaju moja djeca? Ništa. Sirotinja raja može samo da sanja Trumanova jaja…

Sredinom šezdesetih godina Jugoslavija je poslije industrijalizacije i elektrifikacije usmjerila napore i prema modernizaciji poljoprivredne proizvodnje i povećala ulaganja u nauku. Stvoreni su naučne institucije da se oplemene žitarice i biljke i povećaju prinosi. U tome su posebno mjesto imali BC-institut u Zagrebu, Institut za ratarstvo i povrtarstvo u Novom Sadu, Institut za kukuruz u Zemun Polju, Institut za kukuruz Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku… U ovim naučnim ustanovama stvarane su visokorodne sorte pšenica i vrlo rodni hibridi kukuruza.

Profesor doktor Todor Mišić iz Novog Sada i doktor Josip Potočanec iz Zagreba stvorili su visokorodne sorte pšenica koje su sedamdesetih i osmadesetih godina dvadesetog stoljeća sijane na hiljadama hektara po Jugoslaviji i cijeloj Evropi.

Photo: Stock

Predsjednik Republike Josip Broz Tito početkom sedamdesetih godina 20. vijeka primio je jugoslovenske selekcionare, a doktor Todor Mišić uvijek se rado sjećao tog razgovora:

– Kada sam se pozdravljao za Titom on mi je rekao  da je dobro da posvećujemo pažnju ne samo kvantitetu nego i kvalitetu pšenica – rekao je jednom doktor Mišić autoru ovog teksta u intervjuu  za sarajevski list “Zadrugar“. U nekoliko zemalja, čuo sam pohvale za naše, jugoslovenske pšenice i to me raduje, naglasio je tada Tito u razgovoru sa istaknutim poljoprivrednim naučnicima.

Jugoslovenski visokorodni  hibridi kukuruza bili su vrlo cijenjeni u svijetu. U Institutu za kukuruz u Zemun Polju stvoreno je nekoliko hibrida kukuruza  koji su se mogli sijati i davati visoke prinose i u Africi. Nekoliko stručnjaka iz ove ustanove već su bili otišli u Afriku i tamo misionarski širili prednosti jugoslovenskih hibrida kukuruza. Valja podsjetiti da se od kukuruza  može napraviti hiljadu proizvoda… Sve je to bila nada siromašnim i gladnim ljudima da će možda imati makar dovoljno hrane. U međuvremenu, bauk nacionalizma i fašizma počeo je da kruži  Evropom i svijetom, počeo je rat u Jugoslaviji i sada smo, poslije  dvadeset i više godina stradanja, izgleda opet u vremenu koje je opisao Ivan Mažuranić.

Svrha države je da pravi ljude srećnim, davno je rekao Aristotel, učitelj Aleksandra Makedonskog. Danas, moj dragi Aristotele, kad bi mogao da vidiš kako sadašnji državnici usrećuju svoje ljude,  opet bi brzo umro i pobjegao u grob. Posebno bi se razočarao državnicima (državnicima, ha , ha , ha) u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji, Kosovu, Albaniji, Crnoj Gori, u malim državama na Balkanu i još manjim političkim vođama.

Hljeba, hljeba, gospodaru, odzvanja cijelim svijetom. Sirotinja raja može samo da sanja Trumanova jaja. Ali, više odavno nema ni Harija Trumana, ni mlijeka, ni jaja u prahu…