NAJŽALIJE nam je što o velikim praznicima i liturgijama ovde dođe svega po nekoliko vernika. Uglavnom su to povratnici iz okolnih mesta, Sige i Brestovika, budu tu i ljudi iz Beograda i drugih gradova iz centralne Srbije i Crne Gore, ali to je malo. Sve je manje i poseta naših ljudi iz inostranstva.

Ovim rečima mati Haritina, vršilac dužnosti igumanije Pećke patrijaršije, objašnjava šta najviše nedostaje sestrinstvu svetinje koja u podnožju Rugovske klisure i Prokletija kraj Pećke Bistrice, opstaje kao stožer pravoslavlja. Sa moštima 14 srpskih patrijarha koji su upokojeni u ovoj svetinji i tri crkve u svom sastavu, Patrijaršija je od svog postanka u 13. veku bila sedište srpskih patrijarha i arhiepiskopa.

– Obaveza je, ne samo sestrinstva, već i čitavog naroda, da sačuvaju ovaj spomenik naše vere i trajanja srpskog duhovnog bića.

* Dolaze li vam predstavnici međunarodne zajednice, kako oni gledaju na situaciju u kojoj se nalazi svetinja?

– Nažalost, u samoj Peći ima svega nekoliko naših ljudi, dok nam je najbliže nastanjeno mesto Goraždevac. Iako su u okolnom Belom Polju sagrađene desetine kuća za povratnike, vratilo se svega nekoliko starijih ljudi. Nas mnogo više brine to što su Srbi počeli da otuđuju svoju imovinu, jer time gubimo nadu i u povratak raseljenih. Eto, što je najgore, prodali su imanje na gotovo samom ulazu u svetinju. I to je obeshrabrujuće. Mi sa predstavnicima međunarodne zajednice koji nas posećuju uglavnom ističemo neophodnost povratka raseljenih i stvaranje uslova za opstanak. Jer, kako da se vrate Srbi ako im stalno uništavaju i pljačkaju imovinu, što se često dešava u povratničkim sredinama. Smatramo da je to nešto čemu se mora stati na put, ako je i samoj međunarodnoj zajednici stalo do stvarnog boljitka na ovim prostorima, pošto su Albanci verovatno mislili da će uspeti da proteraju sve Srbe i da ostanu da gazduju na Kosmetu.

* Kako opstaje sestrinstvo, kako se izdržavate i da li se osećate bezbednim?

– Iskreno rečeno, do sada nam je najviše pomogao italijanski KFOR. Iako su zbog situacije u njihovoj zemlji koja je u poslednje vreme pogođena zemljotresima i oni u težoj materijalnoj situaciji, ipak i dalje dolaze i pomažu koliko mogu. Pomaže nam i naša država Srbija, vernici, dobrotvori… Pomažu nam i naši studenti iz Beograda, Mitrovice. Ali, nismo mi gladni ni žedni, samo smo željni vernika, tužni smo što nema našeg naroda.

RETKO IZLAZIMO– NE možemo da se požalimo na policiju koja stražari na ulazu u svetinju. Imamo dobru saradnju sa njima, i ako imamo primedbe odmah reagujemo. Ali, mi retko izlazimo, samo kada moramo da platimo račune. A, to kako se Albanci ophode prema nama, zavisi od političke situacije. U poslednje vreme ima i mnogo Albanki obučenih kao mi, njihovih „kaluđerica“, pa nas možda i ne razlikuju – dodaje u šali mati Haritina i objašnjava da namirnice uglavnom nabavljaju u centralnoj Srbiji.

* Rekli ste da je sve manje poseta onih koji žele da obiđu ovu svetinju koja se nalazi na listi Uneska. Ko vas zapravo posećuje?

– Povremeno, po nekoliko puta mesečno dođu nam vernici iz Beograda i drugih srpskih gradova, što je slučaj i sa vernicima iz Crne Gore, odakle nas posećuje najviše mladih. Zahvaljujući mitropolitu Amfilohiju, kao i vladiki Joanikiju, dolaze nam iz svih krajeva Crne Gore, iako i oni imaju problema sa svojim narodom… Ipak, ima pametnih ljudi koji ne mešaju politiku i veru i oni znaju vrednost ove svetinje.

* Sa koliko imovine raspolaže manastir i imate li mogućnosti za obradu imanja?

– Manastir kao istorijski spomenik Srbije, raspolaže sa oko 60 hektara imanja, od kojeg je polovina pod šumom. Budući da je ta imovina udaljena po deset, petnaest kilometara od svetinje, uglavnom je pod korovom, tako da obrađujemo svega nekoliko hektara u krugu manastira, gde radimo baštu a imamo i svoj ribnjak. ….. (Novosti)