SAD, najveći svjetski uvoznik, trgovinski se sve više izolira od ostatka svijeta. S obzirom na to da EU i Kina više izvoze u SAD nego što iz njega uvoze, a SAD je najveće tržište za izvoz njihovih proizvoda, trend je za njih zabrinjavajući.

Iako je najveći zagovornik trgovinskog protekcionizma i zatvaranja ekonomije SAD-a za ostatak svijeta bio predsjednik Trump, pod sloganom „America First“, uspjeh tih politika je u najboljem slučaju bio polovičan.

Dio analitičara je očekivao da će Biden prekinuti s politikama koje je uveo Trump, ali se vrlo brzo pokazalo da se to neće dogoditi. Zapravo su nastavljene okvirno iste politike protekcionizma, samo s drugačijim mehanizmima i pod drugim imenom. Njegovi „Build America, Buy America“ i „CHIPS and Science“ su u suštini samo nastavak Trumpovog „America First“.

SAD smanjuje uvoz iz Kine, trgovinski deficit najmanji od 2010.

Rezultat trgovinskog protekcionizma SAD-a i de facto trgovinskog rata s Kinom je smanjivanje ukupnog uvoza, stagnacija izvoza i najmanji trgovinski deficit s Kinom od 2010. Ukupni trgovinski deficit dobara i usluga SAD-a je 2023. smanjen za 121.3 milijarde dolara u odnosu na 2022., više od 10 posto.

Zanemare li se usluge, izvoz je blago pao, na 2.05 bilijuna dolara (-39.2 milijarde $). Ali je uvoz smanjen još više, za 160.5 milijardi dolara. Najviše se to odnosi na trgovinu s Kinom, pa je deficit u trgovini (bez usluga) smanjen na najnižu razinu od 2010. Gledano udjelom u BDP-u, deficit u trgovini s Kinom je iznosio 1 posto BDP-a SAD-a, najmanje od 2002.

Prošlogodišnji deficit od 275 milijardi dolara u trgovini s Kinom je tako najmanji još od druge godine prvog mandata predsjednika Baracka Obame. Naime, trgovinski deficit je rastao od 2009. do 2018., s dvjesto milijardi dolara na 419 milijardi dolara.

Tek u trećoj godini Trumpovog mandata je trend zaustavljen, između ostalog i zbog uvođenja trgovinskih barijera na uvoz iz Kine prethodne godine. Biden je nastavio sa sličnim politikama, pa je 2023. zabilježen najmanji trgovinski deficit od 2010. i najmanja vrijednost ukupnog uvoza iz Kine od 2012.

Desetljećima stvarana povezanost Kine i SAD-a počinje nestajati

Ekonomska povezanost SAD-a i Kine je stvarana još od kraja 80-ih i otvaranja Kine prema svijetu te napuštanja komunističkog ekonomskog uređenja. Kroz 21. stoljeće je ta povezanost postala toliko velika da se počelo govoriti o „Kimerici“.

Ulazak Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) 2001. je bio sudbonosan i pretvorio Kinu u neformalnu tvornicu svijeta. Proizvode iz Kine je najviše kupovao upravo SAD, a većina velikih korporacija je iz SAD-a premjestila dio ili cijelu proizvodnju upravo u Kinu.

Stanovništvo SAD-a je dobilo jeftine proizvode, a korporacije su dobile veće profite. S druge strane je stanovništvo Kine dobilo radna mjesta, a kineska država i partija su mogle tvrditi da osiguravaju rast standarda, time osiguravajući društveni mir.

I Kina i SAD su imali koristi od ekonomskog povezivanja

Kinezi proizvode, Amerikanci kupuju. Kina je svoj impresivni gospodarski rast temeljila na izvozu u SAD i investicijama kompanija iz SAD-a, a SAD je „glad“ svog stanovništva za potrošnjom i veliki javni dug temeljio na Kini. Sve dok su Amerikanci kupovali i SAD povećavao javni dug, Kina se nije morala brinuti.

Stotine milijuna ljudi su u Kini selile sa sela i unutrašnjosti u gradove na obali. Da bi ta velike migracija bila održiva, ekonomski i društvo, trebalo je imati spremne poslove za pridošlice u gradove. Velika industrijska ekspanzija temeljena na izvozu u SAD, tj. potrošnji Amerikanaca, osiguravala je da poslova za nove radnike ne nedostaje.

Komunistička partija Kine je bila spremna dopustiti korporacijama iz SAD-a da izrabljuju kineske radnike u zamjenu za nova radna mjesta, transfer tehnologija i znanja te povećanje industrijske proizvodnje. Korporacijama u SAD-u je savršeno odgovaralo da jednostavnu proizvodnju niske dodane vrijednosti prebace u Kinu, gdje će je obavljati slabo plaćena radna snaga, a stanovništvu SAD-a je to bilo sasvim prihvatljivo jer su zauzvrat dobili jeftine potrošačke proizvode.

EU prolazi bolje od Kine, za sada

Osovina svjetske trgovine je SAD-EU-Kina. SAD je najveći svjetski uvoznik, Kina najveći svjetski izvoznik, a EU usko trgovinski povezana s obje države. Gotovo polovica svjetske trgovine se odvija na toj osovini.

Kao i Kina, EU daleko više izvozi u SAD nego što iz njega uvozi. 17 posto izvoza Kine je namijenjeno tržištu SAD-a, a 20 posto izvoza EU. Stoga je jasno koliko su ranjivi na protekcionizam u SAD-u, tarife, carine i ostale uvozne barijere.

Za sada EU nešto bolje prolazi od Kine, iako je njen izvoz u SAD prošle godine smanjen. Ali zbog većeg pada uvoza je trgovinski suficit (više izvoza nego uvoza) povećan sa 137 na 147 milijardi eura. To je puno manji pad trgovine nego što ima Kina.

Trump je započinjao trgovinske ratove

Za vrijeme Trumpa je počeo otvoreni trgovinski rat ne samo između SAD-a i Kine nego i između SAD-a i EU. U siječnju 2018. je uveo carine na solarne ploče i perilice rublja, a ožujku iste godine na čelik ( u iznosu 25 posto) i aluminij (u iznosu od 10 posto).

Do početka 2019. su tarife uvođene na svim stranama, kako u SAD-u tako i u EU te Kini. Obuhvaćene su stotine milijardi vrijednosti trgovine, od čelika do potrošačkih proizvoda.

Tijekom 2019. traju trgovinski pregovori između SAD-a i Kine, uz prijetnje s obje strane o uvođenju novih carina. Na kraju je postignut dogovor da će Kina početi uvoziti više poljoprivrednih proizvoda iz SAD-a kako bi se smanjio trgovinski deficit, ali zbog početka pandemije 2020. taj ugovor nikad nije ispoštovan.

Biden nastavlja sa sličnim politikama kao Trump

Dolaskom Bidena na vlast tarife prema EU se uglavnom ukidaju, ali se uvode kvote. To znači da se carina nije naplaćivala na uvoz određenih proizvoda, npr. čelika i aluminija, ali samo do određene ukupne količine koja je godišnje dopuštena.

Bidenove ekonomske politike, popularno zvane „Bidenomics“, imaju slične karakteristike kao Trumpove. Još u izbornoj kampanji se naglašavalo kako treba „vratiti proizvodnju u SAD“, zaštititi američke radnike od strane konkurencije, smanjiti ovisnost industrije SAD-a o uvozu i subvencionirati „reindustrijalizaciju“.

„Infrastructure and Jobs Act“ je obećao ulaganje od 1 bilijuna dolara u infrastrukturu diljem SAD-a, od cesta i mostova do zrakoplovnih luka i pomorskih luka. Isti dan je donesen i „Build America Buy America“, zakon kojim se za infrastrukturne projekte koje financira država traži da moraju nabavljati materijale i sirovine iz SAD-a, a ne inozemstva. „CHIPS and Science Act“ je odredio politiku državnog subvencioniranja proizvodnje mikročipova, ukupne vrijednosti oko 280 milijardi dolara.

Industrijska proizvodnja se polako vraća u SAD

Sudeći prema dosadašnjim podacima, proizvodnja se stvarno vraća u SAD. 12-mjesečni iznos investicija u tvornice je narastao s 80 milijardi dolara, koliko je iznosio prije pandemije 2020., na više od 200 milijardi dolara u prosincu 2023. Dio toga se odnosi na rast cijena građevinskog materijala, ali to ne može objasniti sve.

Broj zaposlenih u proizvodnji je također veći nego u razdoblju prije pandemije. U siječnju ove godine je diljem SAD-a bilo 13 milijuna radnika u industrijskoj proizvodnji, 180 tisuća više nego 2019. i 1.5 milijuna više od povijesnog minimuma 2011.

Počela je svjetska fragmentacija

Nisu za promjene u trgovinskim obrascima odgovorne isključivo politike Trumpa i Bidena. Pandemija je pokazala da zatvaranje granica i otežanje međunarodne trgovine može dovesti do ozbiljnih problema. SAD-u je postala jasna (pre)velika ovisnost o Kini, u manjoj mjeri EU, za jeftine, ali temeljne proizvode, koji možda nemaju veliku dodanu vrijednost, ali su ključni za proizvodnju složenijih proizvoda.

Ipak, zanimljivo je da, unatoč velikim političkim i ideološkim razlikama, ekonomske politike Bidena i Trumpa imaju toliko toga zajedničkog. To potvrđuje da svijet ulazi u razdoblje ekonomske fragmentacije i blokovske podjele, prvi put od raspada komunističkog bloka.